Motiva i želje je bilo, ali ne kvaliteta i energije za napad na medalju – rukometašice Crne Gore nisu ostvarile ni primarni cilj na 13. Evropskom prvenstvu u Francuskoj, a to je plasman od 5. do 8. mjesta koji bi im omogućio nastup na kvalifikacionom turniru za Olimpijske igre u Tokiju, 2020. godine.
Selektor Per Johanson uoči šampionata bio je optimista, ali pokazalo se da za to nije imao pokriće. Švedski stručnjak nije dobro ni fizički, ni taktički, ali ni mentalno pripremio selekciju, koja je nastupila u najjačem sastavu. Deveto mjesto je neuspjeh za Crnu Goru, koja je u odnosu na prošlogodišnje Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, kada je stigla do četvrtfinala bila jača za iskusne Anđelu Bulatović i Majdu Mehmedović. Samim tim i očekivanja su bila veća, ali u Nansiju i Nantu „crvene” nisu pokazale da zaslužuju mjesto u vrhu. Nisu zaslužile da se nađu na završnici u Parizu.
Nakon debakla na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru tadašnji selektor Dragan Adžić, koji je nakon ostavke vraćen na kormilo krenuo je u podmlađivanje selekcije, ali nakon 13. mjesta na EP u Švedskoj morao je da ode. Predsjednik Zoran Radojičić je kao razlog za smjenu naveo da je cilj reprezentacije da bude u vrhu i da u timu trebaju da budu i najiskusnije igračice. Vratile su se, zapravo vratio ih je Johanson, ali ni sa njima u sastavu Crna Gora nije došla u situaciju da se na poslednja dva velika takmičenja bori za medalju. Nije obezbijedila ni kvalifikacije za OI, pa neko mora da preuzme odgovornost.
Naravno, prvi na udaru je selektor. Dakle, Per Johanson. Šveđanin je birao igračice, završne pripreme odradio u svojoj zemlji, i nakon dvije pobjede u prijateljskim utakmicama protiv Švedske u Trolhetanu i Geteborgu činilo se da su „crvene” spremne za velike stvari na kontinentalnoj smotri. Ali, avaj od toga. U najtežoj grupi savladale su samo Sloveniju, potom ispustile Rusiju koja im se nudila, ali su u finišu bile bez prave ideje, dok protiv domaćina i svjetskog šampiona Francuske nisu imale nikakvu šansu. Već tada je bilo jasno da će Crna Gora sa nulom na kontu u drugoj fazi imati težak posao da stigne do polufinala, ali se vjerovalo da može da dobije sve tri utakmice i osvoji treće mjesto, koje bi joj omogućilo borbu za peto mjesto na završnom vikendu u Parizu. I krenule su dobro Jovanka Radičević i drugarice savladale Švedsku na startu, potom nakon preokreta savladale i Srbiju, uz oscilacije, a onda su se spotakle kada to niko nije očekivao. Spotakle su se protiv Danske u poslednjem meču druge faze i umjesto u Pariz juče se vratile kući. Tužne i razočarane.
A jesu li „crvene” mogle i morale bolje – jesu. Da su imale najtežu grupu to stoji, ali učinak od tri pobjede i tri poraza je razočaravajući. Pogotovo ako se zna da su okosnicu tima činile igračice Budućnosti, pojčane iskusnim krilima Jovankom Radičević i Majdom Mehmedović iz ĆSM Bukurešta, ali u odnosu na prošlogodišnje SP u Njemačkoj napredak se nije vidio. Pokušavao je Johanson sa brzim centrom, ali ova reprezentacija nema te karakteristike. Medalje koje je osvojila – zlato na EP u Srbiji i srebro na OI u Londonu, Crna Gora je osvojila odbranom, koja je bila i trebala da ostane zaštitni znak. Sa najboljom odbranom i Budućnost se dva puta popela na krov Evrope. Međutim, odbrana je bila veoma ranjiva u Francuskoj. Ekipa nije imala ni potrebnu svježinu, mlade igračice su uglavnom bile na klupi, a „crvene” nisu u vrhu.
A selektor Johanson nakon poraza od Danske kaže: Ponosan sam! Da nije smiješno, bilo bi tužno...Čime je ponosan to Johanson?. Željom i borbenošću koju su imale njegove izabranice jedino može da bude, sve ostalo bilo je loše. Na kraju krajeva 9. pozicija to i potvrđuje. Johanson očito ne zna šta je balkanski mentalitet ili se pravi glumac. To može možda da mu prođe u njegovoj Švedskoj, ali ne i u Crnoj Gori. Ovdje gluma ne prolazi, mister Johanson! Glumci su za film i pozorište.
Švedski stručnjak nije ništa uspio da uradi ni sa ĆSM Bukureštom, iako je rumunski tim vodio na dva poslednja fajnal-fora u Budimpešti i najavljivao titulu, a na kraju bio samo treći. Zato mu uprava rumunskog šampiona nije ni ponudila nastavak saradnje, jer se nije pokazao kao trener za velika djela.
Nije ni sa Crnom Gorom, sa kojom je sanjao medalju, a nije uspio da ostvari ni primarni cilj. I sada će Crna Gora da strahuje za plasman na OI, iako će imati još jednu šansu na Svjetskom prvenstvu u Japanu 2019. godine. A u zemlji izlazećeg sunca „crvene” će biti slabije, jer se Anđela Bulatović zvanično oprostila od reprezentativnog dresa, a možda će se i još neke povući. Katarina Bulatović je najavila da će odluku saopštiti za nekoliko dana, a i neke mlađe su razočarane jer nije bilo prave atmosfere.
Francuska je bila najbolja šansa da se izbori nastup na kvalifikacionom turniru za najveću sportsku smotru. Ovako, sada će „crvene” morati težim putem.
Ostaje da se vidi da li sa Johansonom i dalje u ulozi selektora ili sa nekim drugim, uz zaključak da švedski stručnjak nije donio boljitak u igri. I da su za njega dani na klupi Crne Gore možda odbrojani. Jer, ima Crna Gora domaćih stručnjaka koji sa reprezentacijom mogu da ostvare cilj. Šveđanin vođenjem ekipe na EP u Francuskoj ničim nije zaslužio da mu UORSCG ukaže povjerenje. Na kraju krajeva selektora treba da biraju stručnjaci i rukometni radnici, a ne igračice kao što su „birale” Johansona. Igračice treba da su fokusirane na teren, a selektor treba da ima autoritet. Samo tako se može do rezultata i uspjeha. Johanson to nije imao – u Francuksoj je mnogo kombinovao i prekombinovao se.
Crna Gora je mogla i morala više na kontinentalnoj smotri u Francuskoj!
Davor Katić

35 golova postigla je Jovanka Radičević i bila najbolji strijelac Crne Gore na EP U Francuskoj i četvrti nakon druge faze. Jedan manje postigkla je Đurđina Jauković